Marković: Sjećanje na književne velikane je afirmacija kulturnih vrijednosti

Dužnost svake odgovorne države  je da kroz očuvanje književne tradicije, stvara, jača i obogaćuje kulturni identitet vlastitog naroda, jer književnost sama po sebi predstavlja najplemenitiji odraz duha i svijesti jedne zajednice.

Danas je veliki jubilej pisane riječi u Crnoj Gori, dan kada je 1935. godine rođen Danilo Kiš, velikan crnogorske, južnoslovenske i svjetske književnosti. Nakon golgote proživljene u drugom svjetskom ratu i gubitka oca, Danilo se sa majkom i sestrom seli u rodni grad svoje majke, na Cetinje. Već kao učenik cetinjske gimnazije, Danilo se okreće književnosti, a na njegov intelektualni razvoj imao je veliki uticaj i ujak Risto Dragićević, poznati crnogorski istoričar.

Njegova djela predstavljaju doprinos ne samo južnoslovenskoj već i svjetskoj književnosti.

“Rani jadi”, “Bašta pepeo”, “Grobnica za Borisa Davidoviča”, samo su dio opusa koji je Danilo ostavio za sobom. Oplemenjivanje kulturne tradicije i afirmisanje književnih djela velikana sa naših prostora, predstavljaju preduslov za pozicioniranje pisane riječi kao najduhovnijeg iskaza kulturnog identiteta jedne zajednice.

Na isti način kao što je Danilo svoje znanje prenosio studentima na Sorboni, gdje je i predavao, dužni smo da njegovu pisanu riječ prezentujemo mladim generacijama i da na taj način stvorimo ambijent pogodan za kulturni i duhovni razvoj.

Kakav odnos današnja Crna Gora ima prema liku i djelu Danila Kiša? Gdje je na Cetinju muzej posvećen čovjeku koji je 1989. godine bio nominovan za Nobelovu nagradu za književnost, a koji je odrastao u tom gradu?

Na očuvanju i afirmaciji kulturnog nasljeđa, pokazuje se snaga institucija jedne države, ali i svijest pojedinca o značaju i ljepoti kulturnog nasljeđa kojem pripada.

Zato je upravo na nama mladima da ukazujemo na ovakve datume da bi se svijest o očuvanju kulturne baštine produbila i podigla viši nivo.